Projekcija i razgovor u okviru ciklusa Zanemareno nasleđe.
U razgovoru učestvuju: Jerko Denegri i Slobodan Šijan
Moderator: Stevan Vuković
U arhivi SKC-a, pod pod datumom 26. jun 1971, kao opis jednog od prvih događaja u okviru programa Filmforuma stoji sledeća odrednica: „Tomislav Gotovac, Beograd: Slani kikiriki; uvodni hepening Tomislava Gotovca i Aleksandra Brusilovskog; Filmovi Tomislava Gotovca: Slani kikiriki; No 187; No 1; Dvoje; Aleksandar Brusilovski, Beograd: Jaje - 77 erotskih crteža, izložba.“ Godine 2007, nakon što je već promenio ime u Antonio Lauer, autor nekada znan kao Gotovac realizovao je i film Salt Peanuts – Hot Klab of Frans, u produkciji AFC-a. Umesto komemoracije povodom godinu dana od smrti Gotovca/Lauera, Filmforum će organizovati mali intimni skup onih koji bi se mogli svrstati u Tom Fun Club, i javni razgovor na temu njegovih strategija rimejka i omaža. Pledoaje za razgovor daće Jerko Denegri, koji je zaslužan za Gotovčevu prvu samostalnu izložbu, održanu u Galeriji SKC decembra 1976. godine, koja je uključivala i njegove eksperimentalne filmove, i Slobodan Šijan, koji je u tim davnim studentskim danima pomagao Gotovcu po potrebi i kao snimatelj.
Film Hot Klab of Frans ili Salt Peanuts se sastoji od sledećih materijala: četiri Gotovčeva studentska filma (Peeping Tom, Willem II, Soba 187 i Salt Peanuts), dela filma Tanje Fero o Tomislavu Gotovcu, pod nazivom Tom, arhivskih snimaka Beograda iz 1937, dela snimka koncerta Ðanga Rajnharta iz istog perioda, kao i ijelova scena iz tri Godarova filma (Živeti svoj život, Bande Apart i Karabinjeri). Oba dela naziva ovog filma (i Hot Club of France, u nazivu dan u transkriptu, i Salt Peanuts, na engleskom) preuzeti su iz istorije džeza, koja je, pored istorije američkog filma, kao i onih autorskih pravaca evropskog filma koji su razvijeni kroz recepciju američkog narativnog filma tridesetih i četrdesetih godina, mesto opsesivnog referiranja u gotovo svim Gotovčevim odnosno kasnije Lauerovim radovima. Naime, Salt Peanuts je naziv jednog od najvećih hitova Dizija Gilespija, dok je Hot Club of France naziv kvinteta u kojemu je Ðango Rajnhart nastupao u razdoblju od 1934. do 1939., dakle i u razdoblju iz koga datiraju uvodni dokumentarni kadrovi na kojima je predstavljen Beograd 1937. godine, što je istodobno i godina Gotovčeva rođenja. U nekima od ovih filmskih sekvenci se u ulozi protagonista pojavljuje i sam Gotovac, igrajući ulogu koja se ne zadržava u granicama filmskog narativa, nego prerasta u neku vrstu performansa koji gotovo uvek odgovara određenju performativnosti kao “produkcije govorećeg tijela” (Šošana Felman).
Pritom je njegovo tumačenje uvijek performativno, u smislu da ono uvek transformiše to što tumači. Narativ filma Hot Klab of Frans ili Salt Peanuts sačinjen je od niza filmskih sekvenci, preuzetih ili snimljenih, bez jasne kauzalne veze, a po metodi koju je Godar preuzeo od Bresona i uveo u praksu u filmovima takozvanog novog vala. Naime, u filmu pod nazivom Pickpocket, Breson posmatraču jednostavno pruža skup scena u kojima se protagonista priče pojavljuje, ali se te scene, nasuprot pravilima klasičnog narativnog filma, prikazuju u međusobnoj razdvojenosti, a da bi se time izbjegla nerealistička dramatska tenzija. Godar u filmu Živeti svoj život ide korak dalje, prikazujući svega dvanaest nepovezanih fragmenata priče o sudbini prostitutke, koju je preuzeo od Zole, i to prikazivanje se odvija bez dodatnog objašnjenja motivacije likova. Pa ipak, u oba filma su sve scene snimljene po nekom unapred definisanom scenariju, a postoji i narator koji scene spaja svojom pričom, ma kako štura, kvazi-objektivna i neemotivna ona bila. Kod Lauera fragmenti ostaju fragmenti i imaginacija promatrača može biti njihov jedini kohezivni faktor, a dobar deo materijala je jednostavno preuzet i kontekstualiziran.
“Svako bavljenje filmom je voajerizam” – tvrdi Tomislav, definišući time svakog režisera, a ponajviše sebe, kao “Peeping Toma”. Jedan od onih njegovih studentskih filmova, čiji su segmenti također ugrađeni u Hot Klab of Frans ili Salt Peanuts, nosi upravo taj naziv i istražuje jedan vrlo jednostavan, konstruirani prizor bliskosti dvoje mladih ljudi upravo na krajnje voajerski način. Rađen kao ispitni film za predmet “tehnika realizacije” temeljen je na analizi nekoliko konceptualnih i tehničkih rešenja u prikazivanju nečega što se prepoznaje kao mali intimni ritual, problematizirajući time i položaj objektivirajućeg pogleda u psihodinamici recepcije takve vrste filmskog prikaza, i njegove ideološke uslovljenosti. U filmu pod nazivom Willem II., koji se na ovaj nadovezuje, i hronološki i po poziciji u novoj filmskoj cjelini u koju se uklapa, ta vizija voajerizma se dalje elaborira uvođenjem dodatnog lika, a to je sam Tomislav. On, naime, stalno iznova, u pravilnim intervalima, ulazi u kadar u kojemu se odigrava gotovo uvijek ista žanr scena. On stalno iznova ulazi, te, blago odškrinuvši vrata, zastaje na pragu sobe i pokušava nešto da kaže. On svaki put oklevajući zastajkuje, posmatra par na krevetu, i obraća im se nerazgovetnim, mucanjem isprekidanim govorom, zatvara vrata, ponovo otvara, ponovo okleva, i upinje se da govori, u stalno ponavljanim pokušajima da scenu koju vidi i situaciju u koju se uključuje svlada na bilo koji način osim pogledom, te da iskaže želju da s njima pođe u bioskop. On je i dalje voajer, “Peeping Tom”, koji jednu vrstu voajerizma teži zamijeniti drugom – gledanjem filma.